Vrati se
Pisem ovu tužnu pesmu za nju. Za povratak.
Vecni povratak, da se vise nikada ne dogodi odlazak. Zudim!
Toliko zelim da se vrati iz blata..iz smrti.. Zelim da je i dalje gledam pod belim, nebeskim krovom. Našim vecnim domom.
Ustani iz blata saputnice!
Znam, umorna si kao ja. Umorna si od traganja, želje za slobodom..umorio nas je glupi lov.
Lov za pravdu, opstanak, uspeh.
Dok su pod našim prozorima pevali svici, bila si tu.
Dok su vejale pahulje, prolazili hladni snegovi, od zime nam se ledila krv, bila si tu!
Dok su cvetale ruže, bila si tu..A Gde si sada? Nema te. Zar si kao i ja, zaspala ? Umorna od svega.
Umorna od teške, neprihvatljive igre. Igre koja je pri kraju. Umorna od mučnog traganja za vecnoscu.
Ti jesi vecna. Ja sam prolaznik prašnjavog kaputa, prepunog rupica.. Čiji su jedini prijatelji gladni moljci.
A ti.. Dokle god živiš u meni bices vecna. Čak i kada budes povučena u muk, bices vecna.
Tek sada shvatiš ,zar ne?
Sada razumes moje misli. Sada vidis koliko sam prolazna. Ja sam taj kamen željan življenja, ta ptica sto cvrkutom moli.
A ti, moja mila.. Ti si moj spas.
Neka drugi zatrube trubu mladosti, pustimo da mole i pevaju za grube...samo mi se vrati. Bez tebe se lomim, nemoćna sam.
Sama.. Zanesena na promaji. Promaji koju Niko ne primecuje, ne vidi. Ne vidim je čak ni ja, ali osecam.
Osecam i kišu. Lije niz obraze, prska na obe strane. Kapi padaju, kap po kap. Sve brže silaze, potapaju noge, ruke, vrat..guše me! Prskaju po golom mesu sto pati. Prekinjem te, Drugarice, samo mi se vrati..INSPIRACIJO..
Vecni povratak, da se vise nikada ne dogodi odlazak. Zudim!
Toliko zelim da se vrati iz blata..iz smrti.. Zelim da je i dalje gledam pod belim, nebeskim krovom. Našim vecnim domom.
Ustani iz blata saputnice!
Znam, umorna si kao ja. Umorna si od traganja, želje za slobodom..umorio nas je glupi lov.
Lov za pravdu, opstanak, uspeh.
Dok su pod našim prozorima pevali svici, bila si tu.
Dok su vejale pahulje, prolazili hladni snegovi, od zime nam se ledila krv, bila si tu!
Dok su cvetale ruže, bila si tu..A Gde si sada? Nema te. Zar si kao i ja, zaspala ? Umorna od svega.
Umorna od teške, neprihvatljive igre. Igre koja je pri kraju. Umorna od mučnog traganja za vecnoscu.
Ti jesi vecna. Ja sam prolaznik prašnjavog kaputa, prepunog rupica.. Čiji su jedini prijatelji gladni moljci.
A ti.. Dokle god živiš u meni bices vecna. Čak i kada budes povučena u muk, bices vecna.
Tek sada shvatiš ,zar ne?
Sada razumes moje misli. Sada vidis koliko sam prolazna. Ja sam taj kamen željan življenja, ta ptica sto cvrkutom moli.
A ti, moja mila.. Ti si moj spas.
Neka drugi zatrube trubu mladosti, pustimo da mole i pevaju za grube...samo mi se vrati. Bez tebe se lomim, nemoćna sam.
Sama.. Zanesena na promaji. Promaji koju Niko ne primecuje, ne vidi. Ne vidim je čak ni ja, ali osecam.
Osecam i kišu. Lije niz obraze, prska na obe strane. Kapi padaju, kap po kap. Sve brže silaze, potapaju noge, ruke, vrat..guše me! Prskaju po golom mesu sto pati. Prekinjem te, Drugarice, samo mi se vrati..INSPIRACIJO..
~Jedan od mojih eseja, koji je napisan u dvorištu Karlovačke gimnazije. Napisan u vrlo napetom trenutku, jer smo čekali rezultate Pokrajinskog takmicenja iz Književnosti.. Ja sam čitala pesmu Branka Miljkovica ,osetila njegov zar, patnju i napisala ovaj esej. ~
Коментари
Постави коментар